Doći uopće na ideju za Glavnog državnog odvjetnika postaviti osobu za koju postoji niz nedvojbenih dokaza da je osobno upletena u korupcionaške strukture, jest u modernoj Europi neviđeno. Svi u Hrvatskoj i u inozemstvu, koji su poznavatelji hrvatskih prilika, znaju da korupcija i bezakonje doslovno razaraju Hrvatsku, ali unatoč toj činjenici, za glavnu osobu koja treba tu korupciju suzbiti, Plenković postavlja Ivana Turudića.

Ovo skandalozno i nadasve štetno djelovanje Plenkovićeve strukture dokazuje da je njihov jedini fokus zaštita sebe i postojećeg korumpiranog sustava. To što se zbog korupcije i općeg bezakonja raspada zdravstvo, ili što cijele obitelji napuštaju Hrvatsku, to njih ne zanima – jednostavno, za vladajuće moćnike su hrvatski građani platforma njihovog dobrog života.

Plenkoviću, Milanoviću, Jandrokoviću, Peđi Grbinu, DP-ovcu Mariju Radiću ili Tomislavu Tomaševiću je potrebno pravosuđe koje je u službi moćnika, i koje zakone provodi selektivno.

Dakle, Milanović i niz ministara, ali i Turudić, odlazili su u klub u Slovensku, i to za vrijeme pandemije. To je dokazano i nije sporno. Pravosuđe nije reagiralo. Ali kada je poljoprivrednik iz Varaždinske županije vozio traktor na svoje polje kako bi ga obradio, te prešao granicu županije, pravosuđe ga je osudilo s drakonskom kaznom od 12 tisuća kuna! To je stanje u Hrvatskoj, moćnici mogu što hoće, a običnog čovjeka se doslovno gazi.

Turudić je uhvaćen u lažima, i to primjerice u lažima pred Hrvatskim saborom. Što bi se dogodilo u drugoj Europskoj državi? Pa, ne da ne bi postao Glavni državni odvjetnik, već bi bio potjeran iz sustava pravosuđa.

Ali, ono što je znakovito jesu reakcije na Turudićev izbor – od potpore iz samozvanih lijevih i samozvanih desnih krugova, pa sve do potpore udbaškog odvjetnika Ante Nobila.

Ali, ono što posebno bode u oči jest njonjasta reakcija predsjednika Zorana Milanovića. Za Milanovića vrijedi ona izreka – jednom kukavica, uvijek kukavica. Milanović je bio kukavica u Domovinskom ratu, a sada, u slučaju Turudić, ponovno je kukavica.

Milanović je dao jedno priopćenje, nekoliko izjava i jučer konferenciju za medije – svodeći neprihvatljivost Turudića na mali dio njegovog dugog popisa prijestupa koje ima. Dakle, Milanović govori o 2015. godini, ali nema hrabrosti objaviti izvješće iz 2017. godine, kada je SOA radila provjeru Turudića kao kandidata za predsjednika Vrhovnog suda. Jer, kad bi objavio to izvješće, koje postoji u arhivi predsjednika države, kao i u SOA-i, onda Turudić zasigurno ne bi postao Glavni državni odvjetnik, i vjerojatno bi bio izvrgnut kaznenom procesu.

Usporedbe radi, predsjednik Rumunjske, Klaus Johannis, pozvao je rumunjske građane na prosvjede zato što je vlada u borbi protiv korupcije htjela ograničiti zakonodavstvo. Njegov poziv slijedilo je stotine tisuća Rumunja i vlada je odustala od svojih štetnih namjera. Danas Rumunjska napreduje, a Rumunji se vraćaju u soju državu – upravo zbog suzbijanja korupcije.

Zašto, dakle, Milanović nema hrabrosti objaviti izvješće iz 2017. godine koje bi spriječilo Turudićev izbor, ili pozvati hrvatske građane na prosvjed? Zašto je općenito u javnosti ovako blag otpor ovoj razaračkoj namjeri i postavljanju kompromitirane osobe za glavnog nadzornika poštivanja zakona?

Odgovor je jednostavan, Hrvatskom vladaju ucjenjive osobe. Plenković zna za Milanovićeve lopovluke, Milanović zna za lopovluke Plenkovića i Jandrokovića. Jednostavno, ogromna većina političke, pravosudne i medijske scene jest duboko umočena u lopovluk, i manje-više svatko o drugome ima informacije. Sukobi se među njima događaju samo oko plijena – tko će više uzeti ili više svojih ljudi postaviti na utjecajna mjesta. Naravno, sve te lopovluke plaćaju hrvatski građani.

Valja isto podsjetiti na to da su mediji u Plenkovićevoj i Milanovićevoj Hrvatskoj sudionici bezakonja i otvoreni zaštitnici korupcije. Mediji u Hrvatskoj su lopovluke proglasili poslovanjem, ili u najgorem slučaju sukobom interesa. Zamislite što bi u bilo kojoj drugoj državi uslijedilo da se dogode afere kao što je milijarda kuna u INI ili slučaj BORG – pa, vlada bi trajala do kraja dana u kojemu je ta afera postala javna.

Jer, u svakoj uređenoj državi sustav bi reagirao isti dan. Dakle, državno odvjetništvo bi upalo u ured premijera i izuzelo kompjutore, mobitele i ostalu dokumentaciju. Upravo se ovo dogodilo u Austriji – a u Hrvatskoj je Plenkovićev i Milanovićev uspjeh to što imaju DORH koji krši zakone i ne radi ono što je zapisano u zakonima.

Dakle, hrvatski građani plaćaju poreze iz kojih osobe u DORH-u i na sudovima primaju plaću, a te osobe ne rade ono zbog čega su plaćene.

Zamislimo si kako bi Hrvatska izgledala kada bi se zakoni primjenjivali kao u Austriji, ili Češkoj. Dakle, hrvatski građani bi imali duplo veće plaće i za 70-tak posto niže cijene – ali ne bi imali Milanovića i Plenkovića. Možda će netko misliti da je ovo provokacija ili zezanje, ali doista nije.

Jedini razlog zbog kojega su u Hrvatskoj dominantne strukture koje upravljaju Hrvatskom jest činjenica da državne institucije ne rade ono što im zakon nalaže. Jer, Milanović bi zbog privatizacije Croatia osiguranja sigurno bio u zatvoru, kao što bi Plenković bio u zatvoru zbog BORG-a ili Pavla Vujnovca; ali oni nisu u zatvoru zato što imaju svoje Turudiće, Šeparoviće ili Bajiće.

Dakle moćnici imaju svoje pravosuđe koje ih štiti da mogu kršiti zakone, a narod je od tog istog pravosuđa zlostavljan, to pravosuđe ih izbacuje iz njihovih stanova, naplaćuje im drakonske kazne i uzama im apsurdno visoke poreze. I sve ovo je protivno zakonima ali i Europskoj pravnoj stečevini.

Zato je sukobljavanje oko izbora Turudića samo stabiliziranje korumpiranog sustava, to jest, Milanović poručuje Plenkoviću da je pretjerao kod Turudića, jer je Turudić slijepi izvršitelj, pa Milanović misli da bi ravnoteža lopovluka koja vlada Hrvatskom mogla biti ugrožena.

Sjetimo se da je Turudića spominjala i Britanska tajna služba MI6, kada su tadašnjem šefu tajne službe Karamarku napisali da treba ucijeniti Turudića zato što je na platnoj listi Hrvoja Petrača. Kasnije je Turudić osudio Petrača. Isto tako se zna da je Sanader Turudića postavio za šefa Županijskog suda u Zagrebu, te je znao za Turudićeve protuzakonitosti; ali ga je Turudić osudio. Jednostavno, Turudić postupa po uputama onoga koji trenutačno ima moć i drži ga u šaci.

Jer, Milanović se smatra prevarenim – on se držao tog saveza o zaštiti koruptnog sustava; on je znao za protuzakonito djelovanja suca Turudića dok je bio premijer, ali ništa nije poduzimao da to spriječi, jer takozvana desnica ima pravo krasti, kao i njegova takozvana ljevica. Sada Plenković postavlja Turudića, koji se pokazao kao slijepi izvršitelj, a to izaziva strah kod Milanovića, jer Turudić je u stanju prekršiti svaki zakon te provesti nalog svojih šefova.

Jer, Milanovićeva upetljanost u korupciju jest dokumentirana, kao i Plenkovićeva – i osobna, i ona njihovih krugova. HDZ, SDP, Možemo, vodstvo Domovinskog pokreta, IDS dokumentirano su zabilježeni u različitim registrima, te ih se u svakom trenutku može procesuirati. Jer, hrvatsko pravosuđe ne djeluje po zakonu, već po nalogu. To je jasno iz slučaja poljoprivrednika iz Varaždina za vrijeme pandemije i neprocesuiranja kršenja mjera u slučaju kluba u Slovenskoj. Svatko normalan se pita – je li pravosuđe ikada čulo za jednakost pred zakonom koje je zapisano u hrvatskom Ustavu i temeljnim vrijednostima Europske unije?

Međusobni sukobi Plenkovića i Milanovića, ili političkih stranaka međusobno, jesu na razini svađe kumica na placu. Dakle, to su svađe koje nikad ne ugrožavaju taj koruptivni poredak kojim se upravlja Hrvatskom. Jer, ako Zoran Milanović ima informacije o Turudiću, zašto onda protiv Turudića kao predsjednik države nije pokrenuo odgovarajuće mjere koje mu stoje na raspolaganju?

Jer, ako je Turudić upleten u korupciju, što jest, onda on ne da ne može biti Glavni državni odvjetnik, on ne može biti niti sudac Kaznenog suda, niti je smio biti predsjednik Županijskog suda – i to za cijelo vrijeme vlade Zorana Milanovića.

Postavlja se pitanje – što je poduzeo Zoran Milanović da Turudić, i niz drugih Turudića koji blokiraju rad pravosuđa, ne budu suci? Nije poduzeo ništa, jer je i njegov bliski suradnik, Orsat Miljenić, koji je bio ministar pravosuđa, itekako upleten u nezakonite radnje. A kad se tome pridoda da je Mladen Bajić (koji je bio glavni zaštitnik korupcije u Hrvatskoj i još uvijek sudjeluje u istoj) postavljen od SDP-a , zadržan od HDZ-a, a zamijenjen njegovim pouzdanikom, isto zaštitnikom korupcije, Dinkom Cvitanom – onda nema dvojbi da postoji savez za zadržavanje korupcije i blokade pravosuđa, koji je temelj današnjeg funkcioniranja Hrvatske.

2013. godine, aktivist Tomislav Jelić podnio je kaznenu prijavu jer je osobno vidio kako Ivan Turudić, tadašnji predsjednik Županijskog suda, u hotelu Palace u Zagrebu pije kavu sa Srećkom Ferenčakom, tadašnjim glavnim tajnikom HNS-a (znači, vladajuće stranke), a koji je ujedno bio i optuženik upravo na Županijskom sudu. Što je po toj prijavi napravio Mladen Bajić? Ništa. Što je napravio Zoran Milanović koji je bio upoznat s tom činjenicom? Ništa. Jer, u poredak se ne dira.

Prilikom ovotjedne rasprave o izboru Turudića, HDZ-ovi zastupnici su ismijavali moju tezu da o radu državnog odvjetnika ovise cijene osnovnih životnih potrepština, da o tomu ovisi standard građana, ali i raseljavanje ljudi. Ti zastupnici su se smijali – da, kakve veze ima cijena jaja s državnim odvjetnikom?

Kada se 4 proizvođača jaja dogovaraju o cijeni jaja, po hrvatskom i europskom zakonodavstvu, to je nedopušteni kartel i monopol, što je kazneno djelo. Dakle, tada bi državni odvjetnik morao uhititi te ljude koji se dogovaraju, te onda ne bi u svim trgovačkim lancima cijene jaja bile iste, već bi postojalo tržište, i cijena bi se formirale na temelju konkurencijskog nadmetanja.

Kada građevinska tvrtka, koja je uvezana s državom, da ponudu koja je niska, jer ima informaciju od osobe iz državnog tijela ili državne tvrtke da se dio radova neće izvršiti, onda je ona u prednosti i izbacuje druge natjecatelje na ne-tržišan i kriminalan način iz poslovanja. Na taj način Hrvatska ne dobiva poduzetnike koji su sposobni, marljivi i kvalitetni, već podobne, koji svoju nezakonitu dobit onda dijele s nekim ministrom ili direktorom.

Sad bi mogli ovdje nabrajati na desetke primjera kako se u svim segmentima hrvatskog društva – od zdravstva do poljoprivrede, od kinematografije do građevine, od kulture do građevine – putem protuzakonitih radnji ističu korumpirani i nesposobni, a pošteni, marljivi i kvalitetni nemaju priliku za napredak ili uspješno poslovanje.

Svaka država bi bila u krizi kada bi pravosuđe sudjelovalo u korupciji, kao što je to u Hrvatskoj.

Dakle, Glavni državni odvjetnik je glavni alat preko kojega HDZ-ovci, SDP-ovci, DP-ovci, Možemo-vci (i svi ostali kako se već zovu) drže postojeći sustav, bez straha da će na njima biti primjenjivan zakoni – a posljedice svejedno snosi narod. Narod to osjeća, i kod posjeta liječniku, i kod zapošljavanja. To osjećaju zaposlenici Konzuma koji zarađuju 800 eura, jer navodno za njih nema novaca – ali ima novaca da Vujnovac samo na jednom poslu ukrade 40 milijuna eura iz Konzuma. To je realnost.

Ovaj tjedan se javio predsjednik Sabora Jandroković koji kaže da su marginalne skupine preuzele dominaciju u Saboru. i da to nije dobro. Pod marginalnim skupinama pretpostavljam da je mislio prvenstveno na mene, jer po Jandrokoviću, Plenkoviću i ostalim moćnicima, krasti je dopušteno, i oni su to u Hrvatskoj nazvali sukobom interesa ili slobodom tržišta; ali govoriti o tome je po njima govor mržnje.

Jandroković je ujedno i najbolji primjer što se u jednom društvu događa kada mediji ne rade profesionalno i kada su korumpirani. Ti mediji ne žive od svoga rada već od novaca hrvatskih građana koji im Plenković i Jandroković protuzakonito daju. Jer, kada bi mediji radili svoj posao, Jandroković bi po svojim sposobnostima mogao biti zamjenik šefa Ureda predsjednika Sabora, a ne predsjednik Sabora. Taj čovjek nikada nije napravio nešto originalno u svojoj 20-ogodišnjoj karijeri. Jedina Jandrokovićeva originalnost jest podaničko i sljedbeničko ponašanje.

Dakle, političke strukture u Hrvatskoj, skupa s medijima i pravosuđem, izluđuju hrvatsku javnost i oduzimaju im nadu da je moguće nešto promijeniti. Jer, afere se nižu, a ništa se ne događa. Prosječna osoba rezignira i prestaje pratiti što se u javnosti događa, a dio njih i napušta Hrvatsku.

Ali mi nemamo pravo dignuti ruke od svoje Domovine; mi smo zbog žrtava za Hrvatsku i zbog svoje djece dužni ovu prevarantsku vlast poslati u ropotarnicu povijesti, ali ih i kazniti.

Naša dužnost je u Hrvatskoj uspostaviti poštivanje zakona kao u svim drugim europskim državama. Jer nema, niti može biti, napretka, boljeg života, većih plaća ni društvene pravde ukoliko se zakoni ne budu poštivali.

I kada me pitaju zašto inzistiram na vladavini prava, i zašto ne prihvaćam kršenje zakona, i zašto kritiziram druge koji te zakone krše – odgovor je uvijek isti: zato što je to moja dužnost kao hrvatske građanke, kao Hrvatice i kao majke.

A jedno je sigurno: pobijedit ćemo, jer pravda uvijek pobjeđuje. Uvjerena sam da će hrvatski narod, kao niz puta u svojoj dugoj povijesti, izabrati pravu stranu, te uspostaviti pravednu, socijalnu i uspješnu Hrvatsku.

Izabrat će OIP, stranku koja se ne miri s nepravdom i lopovlukom, i koja je odlučna uspostaviti red i funkcionalnu vladavinu prava u Hrvatskoj.

I zato, uredimo Hrvatsku!