Zoran Milanović je jučer u Nuštru izjavio da se nada da će se odseljeni građani početi vraćati, te da će država postati poštenija. Dakle, Milanović je – što kao čelnik oporbe, što kao predsjednik vlade i sada države – već 17 godina čelna osoba u državi. Njegove izjave su otvoreno vrijeđanje inteligencije hrvatskih građana. Predsjednik države ili vlade ima svoje ustavne i zakonske ovlasti, koje Milanović ne koristi, te se ponaša kao šef Caritasa, a ne predsjednik države. Jer, država neće postati poštenija sve dok se zakoni ne budu poštivali. Predsjednik ne treba apelirati i žaliti se, već je dužan djelovati.

Andrej Plenković, pak, izjavljuje da Hrvati nikada nisu bolje živjeli nego sada. Dakle, to je kao kada dođete beskućniku koji spava pod mostom i kažete mu kako je njemu dobro jer nije na otvornom već ga most skriva!? Plenković je u svojoj korupciji u potpunosti izgubio osjećaj za realnost – ali i za pristojnost.

Plenković i Milanović žive u nekoj drugoj Hrvatskoj. To je Hrvatska koju čini 1 posto stanovništva: raznorazni politički dužnosnici (i lokalni, i državni), čelništva državnih tvrtki te poduzetnici koji su uvezani s vlašću. Svi ostali, onih 99 posto, su ona druga Hrvatska.

Stari Grci su demokratičnost države ocjenjivali na temelju rezultata. Ukoliko se u jednoj državi provode interesi većine onda je to istinska demokracija.

A stanje u Hrvatskoj je sljedeće: cijene životnih potrepština su više nego u državama koje imaju tri puta veće plaće nego što su one u Hrvatskoj.

Neka Plenković pita zaposlenike INE, Konzuma ili Tiska kako žive s 850 do 1000 eura plaće.

Neka Plenković pita kako žive vatrogasci (oni vatrogasci na koje su urlale supruga i kćer njegovog šefa Hrvatskih šuma), a ti vatrogasci na temperaturi od 38 stupnjeva, pod punom vatrogasnom opremom, gase požare i zarađuju 1000 eura.

Dakle, u Hrvatskoj se ne provode interesi većine naroda!

Po starogrčkim kriterijima, Hrvatska nije demokratska država, jer u Hrvatskoj se interesi većine naroda ne poštuju ni u najmanjoj mjeri.

U Hrvatskoj postoje interesi privilegirane nomenklature – raznoraznih Plenkovića, Milanovića ili Tedeschija. Te privilegirane skupine dokazano nemaju osobne sposobnosti; njihova moć se temelji na protupravnom statusu u društvu – one su jednostavno izvan pravnog poretka i na njih se ne odnose zakoni.

Kada ovih dana pratite medije onda uočavate da se u hrvatskim medijima izrazito prate međunarodne teme, ali životna pitanja u samoj Hrvatskoj su iznimno zanemarena.

Hrvatski mediji djeluju kao po scenarijima holivudskih parodija.

Na primjer, da predsjednik SAD-a ima problema s popularnošću te da njegov tim izmisli nepostojeću državu koja navodno ugrožava SAD, te da taj Predsjednik dokaže svoje herojstvo i vojno porazi nepostojeću državu.

Upravo te jeftine scenarije gledamo već godinama u Hrvatskoj, fingirane svađe Plenkovića i Milanovića – iako su oni u biti politički istomišljenici. I Plenković i Milanović su iz obitelji koje su bile privilegirane u komunizmu, obojica su cijeli radni vijek na „državnim jaslama“ i nikada nisu Hrvatskoj nešto doprinijeli – a Hrvatskoj su stalni teret, jer su obojica duboko korumpirani.

Sada se tobože vrijeđaju oko angažmana hrvatskih vojnika u Ukrajinskom ratu, jer eto po medijima je angažman desetine hrvatskih vojnika jako presudan za rat u Ukrajini.

Nama se Europa smije, ljudi se pitaju, pa kako je moguće da jedna država ima tako jeftine medijske i političke manipulacije.

Jer, angažman hrvatskih vojnika u Ukrajini ima važnost za taj rat kao kada se u Kini prevrne romobil – a ima ih na desetke milijuna. Dakle, važnost angažmana hrvatskih vojnika u Ukrajini je nepostojeća, ali prateći hrvatske medije, ali i političare, nameće se dojam kao da o tome ovisi i Ukrajina, i Hrvatska i cijela Europa.

Ovaj tjedan su se Plenković i Milanović ponovno vrijeđali. Organizirane su emisije, kao što je HRT-ova emisija Otvoreno, javile su se sve stranke – jednostavno, to je ponovno bila ključna tema.

Ali tema nije bila da obitelji s djecom koja imaju najviši stupanj invalidnosti nemaju adekvatnu državnu skrb. Ministar Beroš je s rijetko viđenom drskošću odbio primiti peticiju roditelja.

Nije tema ni razaračka skupoća u Hrvatskoj. Tako je izvjesna Tiktokerica ovih dana usporedila cijene u Italiji i u Hrvatskoj te zaključila da su proizvodi u Hrvatskoj znatno skuplji nego u Italiji.

Zašto imamo ovakve anomalije u Hrvatskoj? Zato što su institucije blokirane.

Kada bi u Hrvatskoj Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja funkcionirala kao u drugim EU državama, onda bi nam cijene bile dvostruko niže.

Kada bi Hrvatska narodna banka funkcionirala kao u drugim EU državama, i onda bi nam cijene bile niže, a gospodarstvo znatno jače i efikasnije.

Napose, kada bi DORH radio po zakonu, onda bi u Hrvatskoj živjelo pola milijuna hrvatskih građana više i standard bi bio duplo veći, ali bi zato Milanović, Plenković i ostala družina bila po zatvorima i sudovima.

Zato nam institucije ne funkcioniraju, jer bi funkcionalne institucije uklonile sadašnje moćnike. Pogledajmo samo slučaj bivšeg austrijskog kancelara Sebstiana Kurza, koji je ekspresno odletio zato što u Austriji zakoni nisu mrtvo slovo na papiru.

Ovo, naravno, nije prijetnja, jer poštivanje zakona nije prijetnja već društvena potreba.

U Hrvatskom saboru je nedavno potvrđen treći mandat Guverneru HNB-a Borisu Vujčiću. Za njega su glasovali i Stipe Mlinarić Ćipe i ostale „domoljubne galamdžije“. SDP koji je postavio Vujčića nešto je raspravljao, bez da je jasno što, dok ostala plejada zastupnika uopće nije raspravljala. Dakle, kako se ovakva situacija naziva u funkcionalnim demokracijama? Ona se naziva izdajom birača.

Dok Hrvatska nema novaca za zdravstvo, za dječje doplatke ili za veće plaće policajcima i vojnicima, Plenković daje na desetke milijuna eura za izgradnju srpskih kulturnih centara po Hrvatskoj. Dakle, riječ je o velebnim građevinama, koje financiraju hrvatski porezni obveznici, i s kojim upravlja Milorad Pupovac.

Pitam Plenkovića, tko će financirati rad tih centara? Čime će se baviti ti centri? Jer Pupovčeva stranka ni dan danas ne priznaje temelje Hrvatske države, kao što su istina o Domovinskom ratu i akcija Oluja? Ali, pitam Plenkovića i koliko hrvatskih kulturnih centara postoji u Srbiji koje je financirala Republika Srbija?

Dragi prijatelji, u Hrvatskoj je danas sve jasno. Blokirane institucije i ne-poštivanje zakona u interesu je jednog postotka naroda, a na štetu je ogromne većine hrvatskih građana.

Naš posao u OIP-u jest, izboriti se za vladavinu prava – da se zakoni poštuju prema svima jednako. Jednostavno, moramo u Hrvatsku uvesti reda.

Mi smo to dužni učiniti, jer nemamo rezervnu Domovinu osim Hrvatske. To je u konačnici naša obveza.

A dokazane mutikaše i sitne smutljivce kao što su dezerteri Plenković, Milanović ili Jandroković, trebamo prepustiti onima koji su po zakonu nadležni za takve osobe – a to je neovisno i funkcionalno pravosuđe.