- kolovoza sam s izaslanstvom OIP-a nazočila proslavi 28. obljetnice operacije Oluja u Kninu.
Dan, kada bi se svaki posjetitelj hrvatskog kraljevskog grada trebao osjećati ponosno i radosno, vladajuće strukture su pretvorile u trećerazrednu proslavu punog grča i napetosti. Predstavnici vlasti, upravo kao i u svim drugim segmentima, pokazuju tri karakteristike svoje politike: podkapacitiranost, neempatičnost i egomansku samodopadljivost.
Način organizacije proslave ove najveće vojne pobjede u hrvatskoj povijesti doista je sramotan i, možemo reći, uvrijedljiv za hrvatske građane. Jer vlada i predsjednik organiziraju proslavu Oluje tako da spriječavaju dolazak hrvatskih građana, ograđuju prostor gdje se održava program proslave – jednostavno, na sve načine žele obezvrijediti taj veliki dan za cjelokupni hrvatski narod.
Kada pogledamo slične proslave u inozemstvu odmah uočavamo temeljnu razliku. Bilo u Parizu, Varšavi ili Washingtonu, svugdje su građani uključeni u proslavu, te se one održavaju tako da je omogućen što lakši pristup što većem broju ljudi, a različitim sredstvima organiziran je dolazak ljudi na središnju proslavu. U centru pozornosti su uvijek veterani pojedinog događaja i njihove obitelji.
U Hrvatskoj je pristup upravo suprotan: moćnici se ograđuju od naroda; pritom se krše sve granice pristojnosti, empatičnosti, ali i profesionalizma.
Tako sam program za ovogodišnju proslavu dobila 3. kolovoza, znači, dva dana prije same proslave. Upravo je ovaj organizacijski detalj dokaz neprofesionalizma, neempatičnosti i nesposobnosti vladajućih struktura. Jer, predsjednik Sabora Jandroković nije u stanju poštivati najosnovnije profesionalne standarde. Kada se organiziraju dječiji rođendani onda se pozivnica šalje dva tjedna prije proslave, sa svim organizacijskim pojedinostima. Jer, roditelji, kojima je stalo do njihove djece, trude se da što više druge djece razvesele njihovo dijete.
Jandroković ima cijelu „vojsku“ suradnika koji primaju plaću kako bi mu asistirali, a rezultat Jandrokovićevog rada s tim silnim pomagačima jest da program za proslavu Oluje šalje dva dana prije proslave. Razina profesionalizma Jandrokovića, Milanovića ili Plenkovića nije dostojna načelnika mini-općine, a kada bi se mjerili standardi uređenih država, ova trojka ne bi bila na svojim pozicijama ni jedan dan.
Međutim, kada je u pitanju korištenje državnih privilegija, tu su Milanović, Plenković i Jandroković na europskoj razini. Automobili najviše klase, helikopteri, državne rezidencije i reprezentacije na državni trošak, ni u čemu ne zaostaju od dužnosnika Francuske ili Njemačke. Kada je u pitanju trošiti narodnu imovinu, tu je ova trojka dostojna naziva ”zlatna komunistička mladež”, jer ono što je tuđe, njima je najpoželjnije, bez da tom narodu nešto privrijede.
Upravo na primjeru organizacije proslave Oluje, te bahatog bijega i ograđivanja od svoga naroda, vladajuće strukture pokazuju svoj stvarni kapacitet i empatičnost.
Ograničavati pristup proslavi Oluje obiteljima hrvatskih branitelja jest neviđena bahatost, ali i kratkovidnost. Tko god se plaši naroda, kad-tad će od tog naroda biti odbačen i kažnjen.
Na isti način kako obezvrijeđuju važne datume iz hrvatske povijesti, oni djeluju nedostojno političkog vodstva i dokazuju nedoraslost za obnašanje dužnosti koje imaju.
Najbolji primjer je međusobna zaštita lopovluka u kojemu sudjeluju i Milanović, i Plenković, kao i Jandroković. Njihove svađe uvijek su površne i demagoške; u tim svađama pomno se vodi briga da se slučajno ne dira u sistemsku korupciju u koju je sva navedena gospoda uključena.
Milanović itekako zna za korupcionašku uvezanost Jandrokovića u Hrvatskoj pošti, ili Plenkovićeve osobne upetljanosti u BORG ili INA-u. Naravno da Plenković zna za Milanovićevu korupciju u Croatia osiguranju, predstečajnim nagodbama ili muljanjem s bivšim šefom Croatia osiguranja Hrvojem Vojkovićem.
Milanović je ponekad iskren ili u bunilu, pa izjavi kako je on bio informiran o istragama koje je provodio DORH. Dakle, on priznaje da je pravosuđe kontrolirano. Ova skandalozna izjava bi u uređenim državama bila razlog za trajno napuštanje politike.
Ali, ono čega se normalna osoba srami, bezumnik se time diči!
Upravo Plenković i Milanović pokazuju kako su do svojih pozicija došli protekcijom, a ne sposobnošću. Ovaj trojac otvoreno se hvali da su izbjegli sudjelovanje u Domovinskom ratu, jer su ih njihovi očevi ili punci (kao u slučaju Jandrokovića) skrili u Ministarstvo vanjskih poslova koje je vodio dubiozni i kontroverzni Mate Granić. U Izraelu, Poljskoj ili Engleskoj ove činjenice bile bi trajna prepreka za obavljanje javne dužnosti.
Nesporno je, pak, da su Plenković, Milanović ili Jandroković u cijeloj svojoj karijeri isključivi činovnički izvršitelji bez ikakovih osobnih posebnosti ili nadarenosti.
Poznata je afera lex Perković, gdje se Milanović pravio važan i tobože prijetio Europskoj komisiji, da bi nakon nekoliko dana podvio rep i sve povukao kao da se ništa nije događalo – osim što je nanio ogromnu štetu Hrvatskoj.
Plenković je, pak, u vođenju države pokazao što znači biti prvi, ali u nesposobnosti. Naime, Plenković demonstrira neviđenu neoperativnost, imenuje direktore državnih tvrtki već sedam godina na mandat od šest mjeseci, a u slučaju HEP plinske afere – ili je u potpunosti nesposoban, ili je primitivni lopov.
Jandrokovićeve eskapade ulizivanja pojedinom šefu opće su poznate, a proslavio se kao Sanaderov ministar vanjskih poslova kada na konferenciji za medije u Bruxellesu nije znao koje poglavlje Hrvatska treba otvoriti; to je kao da nogometni trener ne zna koliko igrača ima nogometni tim.
Dakle, vladajući moćnici u Hrvatskoj su dokazivo nesposobni, ali i neviđeno gramzljivi; tu činjenicu, pak, osjećaju svi hrvatski građani na svojemu standardu.
Jedini razlog zašto su Milanović, Plenković i Jandroković na svojim funkcijama, jesu blokirane državne institucije, kao što je, primjerice, DORH. Kada bi DORH, na primjer, djelovao kao austrijsko tužiteljstvo u slučaju bivšeg kancelara Sebastiana Kurza, onda bi i Milanović, i Jandroković, i Plenković zbog niza slučajeva bili procesuirani, i ne bi obnašali nikakve dužnosti u Hrvatskoj.
Ali, u Austriji, gdje tužiteljstvo funkcionira neovisno i sukladno zakonu, plaće su tri do četiri puta veće, a cijene osnovnih potrepština znatno niže. No, iz razloga što je DORH pod kontrolom, plaće u Hrvatskoj su neviđeno niske, cijene abnormalno visoke, a korištenje luksuza na teret građana od strane navedenog trojca neprimjereno je i za znatno bogatije države od Hrvatske.
Zato u Hrvatskoj trebamo vladavinu prava i jednakost pred zakonom, točnije, Hrvatsku moramo urediti.
A ta uređena Hrvatska bit će uređena i prosperitetna, jer će je voditi osobe s karakterom, moralom i domoljubljem, koje će znati organizirati svoju državu, pa i u pitanjima obilježavanja datuma važnih za hrvatski narod.
