Kada se zakoni ne poštuju onda vrijede pravila jačega, dakle, vrijedi ona narodna „tko je jači on kači“. A u Hrvatskoj svi razumni ljudi osjećaju da se nikakva pravila ne poštuju. Jedna uska manjina može doslovno sve, a ogromna većina ne može ništa.

Ovaj društveno-pravni nered zadire u sve pore hrvatskog društva – od tržišta rada u samoj Hrvatskoj, do elementarnih civilizacijskih vrijednosti današnjega svijeta.

Pogledajmo samo jučerašnji Međunarodni dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Naime, Opća skupština Ujedinjenih naroda odredila je 11. srpnja, kao Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici, te je zabranila negiranje tog zločina, koji su počinile Republika Srpska i Srbija.

Ogromna većina hrvatskih građana nema nikakvo razumijevanje za zločine, neovisno od koga su ti zločini počinjeni. Znači, pokazivati simpatije ili umanjivati zločine, bez obzira na to tko ih je počinio, iz razloga što je netko druge nacionalnosti ili vjere, jest neobranjivo i za svaku osudu.

Dakle, u Hrvatskoj nikome ne pada na pamet stati u obranu genocida počinjenog u Srebrenici. Jer, tko normalan može pokazivati razumijevanje za ubijanje djeteta od 6 mjeseci? Nažalost, u Hrvatskoj postoje simpatizeri genocida, čak štoviše, u samom hrvatskome Saboru postoje visoko pozicionirane osobe koje opravdavaju i umanjuju genocid u Srebrenici. Znači, u vrhu hrvatske vlasti imamo ljubitelje zločina – doista nevjerojatno!!

Prije nekoliko dana, Milorad Pupovac je u hrvatskome Saboru izjavio da njemu nije simpatična ni rezolucija Crne Gore o Jasenovcu, ni Skupštine Ujedinjenih naroda o genocidu u Srebrenici. Dakle, Pupovcu osuda genocida od strane UN-a nije prihvatljiva, te ju stavlja u ravan sa grotesknom rezolucijom Crne Gore.

Hrvatska, znači ima predsjednika saborskog odbora za ljudska prava, Pupovca, koji negira genocid nad Muslimanima u Srebrenici koji su počinile srpske vojne postrojbe!

Da podsjetimo, u Srebrenici su 1995. godine, u tri dana, Srbi ubili preko 8000 muškaraca. Znači, srbijanske postrojbe su hladnokrvno razdvajali muškarce i žene, te odvojene muškarce, dakle, od muške djece do odraslih muškaraca, masovno poubijali.

Zločin u Srebrenici jest jedan od najvećih zločina koju čovječanstvo pamti, zato je i donesena odluka na svjetskoj razini, u Općoj skupštini UN-a – ali to predsjednika saborskog odbora Pupovca ne zanima.

Pupovčevu skandaloznu izjavu nitko u javnosti nije osudio niti je Pupovac zbog te izjave razriješen dužnosti.

Ali valja naglasiti da Pupovčeva izjava nije nekakav izdvojeni eksces. Ne, riječ je o koordiniranoj politici. Tako Milorad Dodik jučer objavljuje da su Srbi svoje žrtve komemorirali prije nekoliko dana, a danas će to učiniti Muslimani, i po Dodiku je to sve isto.

Zamislite da Njemačka kaže da su komemorirali njemačke vojnike koji su pali kada su Rusi i Poljaci oslobađali Varšavu, ili Saveznici Pariz – pa eto sada mogu komemorirati i Poljaci i Francuzi svoje žrtve?

Ta protucivilizacijska politika jest svojstvena Pupovcu, koji taj pristup ima i prema žrtvama Vukovara kada baca vijenac u Dunav, i to na dan pada Vukovara, te govori o žrtvama s obje strane.

Postavlja se pitanje na kojim vrijednostima se temelji današnja Hrvatska?

Jer ako je današnja Hrvatska pripadnica slobodarskog svijeta, koji baštini osnovna humanistička, pa možemo reći, i kršćanska načela, kao što su nedodirljivosti ljudskog života, pravo na dostojanstven život ili slobodu govora, onda je izbor osobe poput Milorada Pupovca na čelnu saborsku dužnost, u potpunosti neprihvatljivo – štoviše, takve osobe ne mogu imati nikakvu javnu ulogu, jer netko tko slavi genocid ne može u demokratskom društvu javno djelovati.

Kako je moguće da Europska komisija osuđuje genocid u Srebrenici i njegovo negiranje, a Plenković, Milanović, Jandroković, Peđa Grbin, Sandra Benčić, ali i Marija Selak Raspudić, tog Pupovca, koji slavi Ratka Mladića i njegove zločine, tretiraju kao moralnu vertikalu?

Mediji u Hrvatskoj Pupovca smatraju nad-institucijom. Kada, primjerice, Zagrepčanin baci komad limuna na Pupovca, jer je Pupovac njegovu suprugu na javnom mjestu neprihvatljivo dodirivao te seksistički nudio usluge, onda tog supruga policija privodi i maltretira.

Kada mladi zadarski navijač, inače isto srpske nacionalnosti, nakon potresa u Glini, iz daljine od 10 metara viče na Pupovca, onda tog mladog dobrotvora, koji pomaže žrtvama potresa, policija privodi na Novu godinu.

No, budimo realni, Pupovac je posljedica, a ne uzročnik stanja u Hrvatskoj, jer, uređena država i uređeno društvo imaju pravila kojih se svi moraju držati, i postoje granice koje se ne može prelaziti.

Treba jasno kazati da Pupovac nije hrvatski problem; hrvatski problem su bezakonje i nered koji vladaju Hrvatskom. Hrvatski problem su institucije koje su blokirane kako bi se moglo krasti, od novaca hrvatskih građana, do krađe na izborima.

Hrvatski problem su korumpirani mediji koji, primjerice, prije neki dan objavljuju, i to kao ekskluzivnu vijest, Plenkovićevu objavu da će školska godina početi tjedan kasnije. Znači, uskoro će Plenković objavljivati i kada će sunce izaći, i to će biti ekskluzivna vijest.

Hrvatski problem su osobe koje svoje zasluge za Hrvatsku stavljaju u službu lopovluka i bezakonja. Jer, kada Ivan Anušić glasuje za to da vlada korumpira medije, da blokira pravosuđe ili da Turudić bude Državni odvjetnik, a svatko zna da je Turudić ucjenjiv, onda Anušić sudjeluje u razgradnji Hrvatske.

Kada Davor Ivo Stier govori o kršćanskim vrijednostima, a podržava nepravdu i bezakonje koju predvodi Plenkovićeva vlada, onda Stier razgrađuje Hrvatsku.

Kada bi Hrvatska imala funkcionalnu vladavinu prava, onda bi Pupovac zbog negiranja genocida, ali i zbog Tesla banke, bio osuđen i ne bi bio u politici.

Jasno naglašavam da ovdje nije pitanje nacionalnosti Milorada Pupovca, već primjene zakone. Vladavina prava znači primjena zakona na sve jednako, i bez iznimki.

Kada bi se primjenjivali zakoni, onda bi Andrej Plenković već odavno bio procesuiran zbog niza afera, od BORG-a do INE.

Kada bi se primjenjivali zakoni, onda bi Zoran Milanović već odavno bio procesuiran zbog pred-stečajnih nagodbi, ali i zbog pljačke Croatia osiguranja koju je on omogućio. Naravno, Milanovićev odnos s Hrvojem Vojkovićem je posebna priča koja će tek biti obrađena.

Niz „domoljubnih galamdžija“ koji o svemu govore, ali nikada na način da argumentirano i sistematično djeluju protiv bezakonja, govorit će o Pupovcu, ali neće reći tko omogućuje Pupovca i opisano protu-civilizacijsko stanje u kojemu se Hrvatska nalazi.

Jer, Domovinski pokret neće govoriti o lopovluku, ni o pravosuđu koje štiti taj lopovluk, iz jednostavnog razloga: kada bi se zakoni primjenjivali, DP nebi postojao.

Taj DP je pričao o domoljublju samo kako bi došao u poziciju sudjelovanja u vladi i kako bi interesi PPD-a bili zaštićeni.

Pa, DP glasuje za guvernera Borisa Vujčića, kojeg je postavio SDP i Zoran Milanović, a HDZ zadržao, a taj Vujčić je jedan od glavnih krivaca što se iz Hrvatske raselilo pola milijuna građana, što imamo najgore uvjete financiranja u cijeloj Europskoj uniji, i što imamo teror lihvarskih agencija koje zlostavljaju na stotine tisuća hrvatskih građana.

Vratimo se na srebrenički genocid i njegovo negiranje u Hrvatskome saboru.

Kada suspendirate primjenu zakona, a zakoni su temelj na kojima društvo počiva, onda je sve moguće i ništa nije sveto.

Ta pravna močvara jest u interesu današnjih moćnika koji vladaju Hrvatskom. U današnjoj Hrvatskoj nema ni pravila, ni etičnih normi, ni svetinja, niti se poštuje ljudsko dostojanstvo.

Interes moćnika opravdava sve – od interesa lihvarskih agencija do interesa Pupovčevih krugova i njhovog protucivilizacijskog nacionalizma.

Interes i prava hrvatskih građana u takvome društvu posljedično ne postoje!

Zato moramo urediti Hrvatsku, kako bi ta Hrvatska poštovala svako ljudsko biće, poštovala sve nevine žrtve – i, u konačnici, kako bi ta Hrvatska poštovala samu sebe, svoje građane i svoju prošlost, te na taj način izgrađivala svoju budućnost!