Andrej Plenković uputio je sućut obitelji Budimira Lončara, zadnjeg ministra vanjskih poslova Jugoslavije, u kojoj Lončara naziva ”velikim patriotom”.

Dakle, Plenković u ime vlade, znači, Tome Medveda, Ivana Anušića i Ivana Penave, slavi Budimira Lončara koji je inicirao uvođenje embarga na naoružanje u Hrvatskoj, a zbog slabog i lošeg naoružanja, znamo da je na tisuće branitelja poginulo. Sam Franjo Tuđman je u rujnu 1991. izjavio da je Budimir Lončar na strani Beograda, a protiv Hrvatske.

Zamislite da je Volodimir Zelenski uputio sućut zbog smrti nekog Ukrajinca koji je predložio da im se uvede embargo na oružje u trenutku kada je Rusija napala Ukrajinu. To je naravno, nezamislivo.

Budimir Lončar je kao ministar vanjskih poslova Jugoslavije u rujnu 1991. predložio Vijeću sigurnosti UN-a da svim republikama tadašnje Jugoslavije uvede sankcije na uvoz oružja – što je Vijeće sigurnosti i učinilo.

Dakle, do zuba naoružana Srbija i JNA bile su jednako tretirane kao Hrvatska koja je imala nekoliko kalašnjikova i lovačkih pušaka.

Vratimo se na Ukrajinu. Početkom ruske invazije na Ukrajinu bili su pregovori između Ukrajine i Rusije. Među članovima ukrajinske delegacije bio je i izvjesni Denys Kireyev.

Na slijedećim pregovorima dotični se više nije pojavio, a objavljena je vijest da ga je Ukrajina likvidirala, jer su Ukrajinci došli do informacije da je bio ruski špijun.

Znači, u ratnim uvjetima izdajice se ubija po kratkom postupku.

Da ne bi bilo zlonamjernih interpretacija, kao osoba s kršćanskim načelima protivim se svakoj vrsti nasilja, ili likvidacijama, ili ubojstvima – ukoliko nisu u svrhu samoobrane. Dakle, Ukrajina nije trebala likvidirati čovjeka, već mu suditi.

Ovaj primjer navodim isključivo kao dokaz, da su nacionalni izdajnici u kriznim situacijama opasnost za samu naciju, te ih se sukladno tomu tako i tretira.

Dakle, Ukrajina bi svoga Budimira Lončara likvidirala, ali u Hrvatskoj Budimir Lončar nije bio likvidiran, niti mu se sudilo. Štoviše, on je bio društvena ”elita”. Bio je savjetnik dvojice predsjednika, Stipe Mesića i Ive Josipovića; imao je neobjašnjiv utjecaj na pravosuđe, pa je zaštitio Božidara Kalmetu od zatvora.

Božidar Kalmeta se javno hvalio kako je prijatelj s Budimirom Lončarom, a poznavatelji stanja u Zadru tvrde, da su investicije Dogus grupe u zadarskome području, upravo djela Budimira Lončara. Znači, Budimir Lončar, koji bi u drugim državama bio likvidiran ili u zatvoru, u Hrvatskoj je bio vladar.

O Budimiru Lončaru su čak pisali knjige, ili bolje reći, pamflete. Povjesnčar Tvrtko Jakovina je napisao taj pamflet koji je ugledna profesorica Mirjana Kasapović, na znastvenoj osnovi, u potpunosti razobličila kao ne-znastveni propagandni uradak.

Postavlja se dakle pitanje – na temelju čega je osoba, koja je po svim kriterijima nacionalni veleizdajnik i kršitelj ljudskih prava, mogla imati takvu društvenu moć u Hrvatskoj?

Ali ono što je posebno zabrinjavajuće jest to, što predsjednik hrvatske vlade i HDZ-a šalje brzojav sućuti pun osobnih emocija i, naravno, lažnih konstatacija.

Plenković, naime, naziva Budimira Lončara velikim patriotom. Dakle, ovom je konstatacijom uvrijedio sve hrvatske žrtve, napose, uvrijedio je demokratsku Hrvatsku. Jer, Plenković se divi komunističkom nasilniku.

Podsjećam da grijesi Budimira Lončara nisu samo embargo na oružje u Domovinskom ratu, već i poslijeratni zločini 1945. na zadarskom području, gdje je kao lokalni šef OZNE organizirao likvidaciju nevinih ljudi.

Odgovorno tvrdim da u nijednoj drugoj državi EU ne postoji vlast koja otvoreno simpatizira komunističke nasilnike kao što to u današnjoj Hrvatskoj rade političari i mediji.

Budimira Lončara hrvatski mediji tretirali su kao svjetsku veličinu. Uobičajeno, bez ikakvih činjenica i u potpunosti lažno. I ovdje se krug zatvara.

Hrvatski mediji nisu mediji, već plaćene horde vladajućih struktura. Ti Jutarnji listovi, RTL-i i Nove TV morali bi poštivati profesionalna, civilizacijska i moralna načela i boriti se na tržištu, što oni ne čine – jer im Plenković, Milanović i ostali daju novce hrvatskih poreznih obveznika, kako bi ti mediji lagali, izmišljali, prikrivali njihove lopovluke i slavili kojekakve Lončare.

Na primjeru Budimira Lončara najbolje dolazi do izražaja ta drska i bezobzirna zamjena teza koja služi zadržavanju nepravednog poretka, korupcije i beznađa. Jer, ti mediji skupa s političarima:

veleizdajnike nazivaju domoljubima,

lopove sposobnim poslovnim ljudima,

a dokazane lažove uspješnim političarima.

Svatko treba biti svjestan da društvo koje se temelji na ovakvim moralno-etičkim deformacijama ne može biti uspješno društvo.

U društvu u kojem se baštini jednakost i vladavina prava, slavljenje dokazanih kršitelja ljudskih prava i počinitelja zločina nije moguće.

U takvom društvu, naravno, nije moguće ni da premijer bude osoba koja je dokazano u korupciji, a Andrej Plenković jest dokazano korumpiran.

Sve navedeno i opisano, dokazuje da su u Hrvatskoj povezani problemi prošlosti s problemima današnjice.

Jer, Hrvatskom vladaju nasljednici i politički istomišljenici Budimira Lončara, a zbog njih i njihova načina vladanja iz Hrvatske je iselilo 12% stanovništva, koji nisu mogli izdržati iznadprosječne europske cijene i ispodprosječne europske plaće.

Svi ti HDZ-ovci koji galame o svome nekakvom domoljublju, nakon Plenkovićevog brzojava Lončaru, moraju biti svjesni da su članovi stranke, koja sve što čini, čini protiv budućnosti hrvatske države, i da su dosegli razinu da ih predvodi osoba koja se divi komunističkim moćnicima s krvavim rukama, što Budimir Lončar sigurno jest.

Dakle, HDZ-ovci, nemojte više držati ruku na srcu niti se pozivati na domoljublje, jer time vrijeđate sve hrvatske i europske vrijednosti, i civilizacijska dostignuća.

Ne možeš se pozivati na pravednost, a činiti nepravdu. Ne možeš se pozivati na demokratske vrijednosti, a slaviti totalitarističke moćnike.

Doista, temeljna stvar koja Hrvatskoj nedostaje zove se – istina. Jer, Hrvatskoj trebaju i povijesne istine, i istine današnjeg trenutka.

Hrvatskoj trebaju red i zakonitost, moral, pristojnost i etičnost.

Jasno je, pak, da se tama boji svjetlosti, jer svjetlost dokida tamu. A današnja Hrvatska jest u mraku – i u povijesnom smislu, i u današnjici.

A ta tama ima svoju logiku. Jer, istina bi pomela političku scenu u roku jednog dana. I ovdje ne mislim na nekakve nerealne okvire. Čak, štoviše, govorim o onim standardima koji vrijede u državama koje su članice istog saveza kao i naša domovina – znači Europske unije.

Kada bi se u Hrvatskoj primjenjivali zakoni kao u Austriji ili Rumunjskoj, slučajevi kao što je Budimir Lončar ne bi postojali, a Milanović, Plenković ili Jandroković već bi odavno bili prošlost.

Stoga, ne smijemo više dopuštati da plaćamo vlast u Hrvatskoj, koja umjesto da radi za svoj narod, ona ga konstantno vrijeđa i, naravno, pljačka.

I zato smo dužni urediti Hrvatsku, u kojoj će vladati zakon i red, i u kojoj se zločini i zločinci neće moći slaviti, kao što lopovi neće biti uglednici, a lažovi političari.Zato uredimo svoju lijepu i jedinu Domovinu Hrvatsku!